Ugljična vlakna su skoro pa magično pletivo koji nakon ulaska na tržište serijskih motocikala postaje skoro pa obavezan dodatak na svakom novom motociklu. Od materijala koji je bio znanstvena fantastika, preko priče o njemu, pa do današnje dostupnosti svima - saznajte gdje se sve koristi, te koje su prednosti i nedostatci ovog kompozitnog materijala.

Što je crno i pleteno a da se o tome stalno priča i piše? Ugljična vlakna, dakako! No što su ugljična vlakna ili kolokvijalno, karbon? Kakva im je primjena?

Zašto se koriste u motociklizmu? Najčešći odgovor da se ugljična vlakna koriste radi smanjenja težine motocikla - i nije potpuna istina. Smanjenje težine tek je sporedna činjenica zbog koje se koriste karbonska vlakna. Pravi razlog je što su ugljična vlakna čvršća od čelika!

Kako je sve počelo? Ugljična vlakna nisu razvijena isključivo za uporabu u motociklizmu niti su potekla iz tog svijeta. Poput većine hi-tech materijala, ugljična vlakna su razvijana za potrebe aeronautike, te avijacije gdje su uvijek potrebni perolaki, ali super-čvrsti materijali. Za prijelaz iz aeuronautike na natjecateljske staze nije bilo potrebno puno vremena, jer je natjecanje Formule 1 odmah prepoznalo njihov potencijal, a nakon Formule 1, ugljična vlakna su se počela koristiti i u MotoGP natjecanju. Kako je MotoGP natjecanje odskočna daska za modifikacije na serijskim  motociklima, niti ugljik nije izbjegao svoju dostupnost korisnicima motocikala. Trenutačno su dva vodeća modela koji koriste karbonska vlakna za razne komponente - Aprilia RSV 1000 R Factory i novi Tuono Factory, dok su ostali talijanski modeli odmah iza.

Što označava termin "kompozit"? Termin "kompozit" znači da je karbonska komponenta kobinirana i pojačana sa epoksi komponenama (oznaka za termoosjetljivi materijal koji se stvrdne pri dodavanju katalizatora) ponekada i u više različitih oblika. U praksi, ugljična vlakna su sastavljena (kompozirana) od više komponenti kako bi poprimila željen oblik i željena svojstva.

Uporaba. Jedna od najvećih pogreški u tumačenju ugljična vlakana je naglašavanje da se koriste isključivo kako bi se smanjila težina ili kako bi se dobilo na estetskoj privlačnosti. Time ugljična vlakna gube svoj pravi smisao u očima korisnika i ne vidi se njihova prednost. Tijekom godina tehnološkog razvoja, primjena ugljična vlakana se raširila u moto industriji - od pomoćnih dijelova, poput usisa zraka i estetskih dijelova, do esencijalnih dijelova poput kotača, vilica i kočnica. Upravo u tehničkim dijelovima za motocikl, ugljična vlakna dolaze do svog punog izražaja i pokazuju značajnu prednost nad konvencionalnim metalima.

Veliku popularnost karbonska vlakna su dobila zbog relativne lakoće oblikovanja u željeni oblik. Aprilia je koristila karbonska vlakna za izradu kotača na GP modelu RSW 250 i nekih komponenti na RS3 (npr.air box, zračni kanali i usis) kojeg nažalost više ne vidimo u natjecanju. Odličan primjer tehničke primjenjivosti karbonskih vlakana je uporaba za građu repa motocikla koji ostaje u svom obliku pod opterečenjem iako ne postoji subframe iliti okvir koji bi nosio rep. Takav pothvat sa konvencijalnom plastikom bi bila ludost. Proizvodnja samonosivih repova od ugljika je tek u svom začetku, te je potrebno neko vrijeme kako bi se takvo tehničko rješenje profiltriralo na šire tržište.

Gdje još? Posebno treba spomenuti kočnice (kočioni disk i pločice) od ugljičnih vlakana. Trenutačno, kočnice od ugljičnih vlakana se koriste jedino u MotoGP natjecanju. Uporaba kočnica takvog tipa je zabranjena u Superbike natjecanju zbog njihove astronomske cijene koju si pojedini teamovi ne bi mogli priuštiti. Zašto se onda koriste u MotoGP natjecanju? Ako izuzmemo da novčani faktor nije problem, korisnost se skriva u fenomenalnoj moći kočenja koja je uvjetovana visokim faktorom trenja koji posjeduju karbonska vlakna.

No, postoji i "kvaka". Da bi kočnice od karbonskih vlakana bile potpuno učinkovite, moraju prvo dosegnuti ekstremnu radnu temperaturu od 400°C!

Zbog ove činjenice, prilikom prvih testiranja kočnica od ugljičnih vlakana, morali su se postaviti zaštitini poklopci kako bi se spriječilo naglo hlađenje karbona što bi rezultiralo različitim kočenjem na pojedinim zavojima, a time i dovođenjem samog vozača u životnu opasnost. Unatoč ovom nedostatku, prednosti kočnica od ugljičnih vlakana su prevladale. Osim fenomenalne moći kočenja, prednosti su i u drastičnom smanjenju rotirajućih masa i žiroskopskom efektu.

Dostupnost na tržištu? Osim visoke radne temperature, najveća mana uporabe karbonskih vlakana za kočnice je u higroskopnoj prirodi karbona. Što znači da karbon na sebe veže velike količine vode. Na mokrim uvjetima staze su GP teamovi prisiljeni mijenjati ugljične kočnice normalnim čeličnima. Ovaj nedostatak je jedini razlog zašto još neko vrijeme nećemo kočnice od ugljičnih vlakana vidjeti na serijskim motociklima, tj. na tržištu. Uza sve svoje prednosti, za cestovne motocikle je na prvom mjestu pouzdanost i konstantna učinkovitost bez obzira na brzinu i vremenske (ne)prilike.

Naravno, ako smo išta naučili, to je onda nikada ne reči "nikad" kada je tehnologija u pitanju!